U četvrtak 12. ožujka 2026. od 19 do 20 sati promovirana je slikovnica ISUS U HRAMU novinarke Nikoline Lovrić. Prezentacija u Galeriji kraljice Katarine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru, u organizaciji Doma kojim ravna Danijel Vidović i Narodne knjižnice HNŽ-a kojom ravna Julijana Pavlović. Sve u živoj obiteljskoj atmosferi: pozdravi, govori, glazba, pjesma, zahvala, domjenak u pripadnoj sali.
Voditelj programa Ante Bender, predstavljačica klinički psiholog Ivana Granić Galić s nazočnom obitelji i svojim roditeljima; predstavljač biskup u miru, slikotvorka Nikolina s obitelji i svojim roditeljima. Na glasoviru s izvedbom vlastite skladbe Bijela golubica – Himan Duhu Svetomu Lukas Laco, učenik šestoga razreda; spontani prikazivač svoje kratke epizode u Neumu uz more Šime Lovrić, petoškolac; sve začinio svojim prigodnim pjesmotvorom Markan Golemac s Vrdi, 70-ak osoba raznih uzrasta od Marinove 3. do biskupove 83. godine života.
Kako se pjevalo, sviralo, govorilo i Maloga Isusa slavilo?
Najprije je voditelj Ante otvorio večer, po redu pozdravio nazočne i predao mikrofon Ivani. Ona je mudro sastavila i dostojanstveno izgovorila svoju pedagošku riječ. Nastavio biskup s prijelomnom viješću Isusovom iz Hrama “u Kući Oca” Njegova. 12-godišnji Lukas na klaviru odsvirao i otpjevao Himnu Duhu Svetomu. Nikolina srdačno zahvalila svima. A završio nazočni pučki pjesnik, bez ijednog razreda škole zbog puste paralize, daroviti Markan Golemac, a pročitao Ante uvodničar.
Izlaganje Ivane Granić Galić
Dobar dan svima.
Posebno želim pozdraviti biskupa u miru mons. Ratka Perića. Osobita mi je čast što već drugi put zaredom imam priliku sjediti s njim, uz Nikolinu.
Srdačno pozdravljam i autoricu Nikolinu, organizatore, roditelje, djecu i sve vas koji ste danas došli podijeliti ovaj lijepi trenutak.
Danas s velikom radošću predstavljamo slikovnicu “Isus u Hramu”. Iako je riječ o dječjoj priči, ona nosi dubinu koja dotiče i dijete i odrasloga – jer govori o onome što nam svima danas treba: ljubavi, prisutnosti i pripadnosti.
Kad mi je Nikolina rekla da piše ovu slikovnicu, bila sam iskreno sretna. Ne samo zbog same priče, nego zato što sam znala da je odlučila iz sebe pustiti ono što je dugo nosila u tišini – onu kreativnost koja bi je možda jednog dana i ugušila da joj nije pronašla put van. I učinila je to na najljepši mogući način – kroz lik djeteta, kroz obitelj i kroz vjeru.
Posljednjih godina često promišljam o odgoju – i kao majka i kao psiholog. Pitam se što se sve promijenilo od našeg djetinjstva do danas. Osim materijalizma, primjećujem i drukčiju buku koja okružuje djecu: stalne podražaje, informacije, žurbu i neprekidnu dostupnost.
I upravo zato vjerujem da je danas važnije nego ikada djeci pružiti tišinu, bliskost i priče koje ostaju.
Ove godine moj je dječak pošao u školu i nekako, kad djeca uđu u sustav, odgoj postaje izazovniji na više razina. Često se pitam kako spriječiti da ne odu krivim putem. Što mi je, uz psihologiju, još potrebno da ih ispratim dalje u njihovu životu.
I upravo u tim razmišljanjima često se sjetim vlastitog odgoja. Odrasla sam uz malu filijalnu crkvu svete Kate u Ljubuškom, humačka župa – uz pjesmu, crkveni zbor i dječje glasove. Tek danas uviđam koliko me to oblikovalo i usmjerilo. Dalo mi je temelj koji i dalje nosim – vjeru u dobrotu i moral koji dolaze iznutra.
Zato želim da današnja djeca uz ovakve priče pronalaze svoje putokaze. Da uče prepoznavati što je dobro, što je blisko i što ima smisla. Jer takve poruke ostaju u njima – nenametljivo, ali snažno.
U ovoj slikovnici Isus nije dalek i nedohvatljiv. On je dijete – kao i naša djeca. Trči mami u zagrljaj, pita, igra se i pomaže tati. A oko njega je obitelj koja voli, njeguje rutinu, sjeda za stol, moli zajedno i živi vjeru u svakodnevici.
Djeca zapravo tako najbolje uče – ne kroz lekcije, nego kroz odnose. Kroz pogled, prisutnost i tišinu u kojoj ih netko stvarno vidi.
Posebno me dirnuo lik Josipa – oca koji nije u sjeni, nego prisutan i nježan. Rame uz rame s Marijom, kako i treba biti. U vremenu u kojem očevi često traže svoje mjesto, ova priča šalje važnu poruku: djeci su potrebna oba roditelja, a nježnost nije slabost – nego snaga.
Ova slikovnica zato nije samo knjižica. Ona je i poziv – da budemo tu, u stvarnom vremenu, za svoju djecu. Da ih ne zatrpamo stvarima, nego da im damo sebe.
Zato hvala Nikolini – na hrabrosti, na vjeri i na snazi da podijeli ono što nosi u sebi. Vjerujem da će ova slikovnica dugo živjeti među djecom i u srcima onih koji je čitaju s njima.
Nikolinu sam upoznala kao zabrinutu mamu koja je došla potražiti savjet za svoju darovitu djecu. I baš kao što sam tog dana sjedila u čudu koliko su posebni, tako danas sjedim ovdje u čudu gledajući koliko je i ona sama posebna.
I znam – ona će sada skromno odmahnuti rukom, kao da svaka druga mama izdaje slikovnicu.
A ja bih joj rekla: slobodno odmahuj, ali i piši, crtaj i stvaraj. Jer si ovim djelom svojim sinovima pokazala da mogu puno toga – kada slijede ono što nose u srcu i slušaju svoje roditelje.
Hvala vam.
Izlaganje biskupa u miru mons. Ratka Perića
ISUS U HRAMU
Poštovani slušatelji i slušateljice! Srdačan vam pozdrav!
Treće izdanje. Pred nama je ISUS U HRAMU. Pripovijest o Malom Isusu i svetosti obitelji, poetična slikovnica novinarke Nikoline Lovrić iz Neuma. Slikovnica je doživjela treće, poboljšano, izdanje u ovih posljednjih 10 mjeseci. Već bijahu dva predstavljanja: prvo u Neumu 16. svibnja prošle godine, drugo u Stocu u režiji Matice hrvatske, 6 mjeseci poslije, 18. studenoga 2025. I, evo, treće u Mostaru ovoga pred-proljeća 2026. godine.
Tehnička urednica. U Impressumu ovog izdanja čitamo naznaku da je tekst i ilustracije priredila Nikolina Lovrić kao i u prethodna dva. Ali u ovo je izdanje auktorica uložila, povrh navedenoga, osobit trud priređujući prijelom Slikovnice ili grafički dizajn i preuzimajući nakladu na svoju odgovornost. Koliko joj je trebalo hrabrosti i strpljivosti za jedno i za drugo!
Lekcije 12-godišnjeg Isusa? Za izradu ovakva ilustrirana djelca traže se dvije osobite kvalitete: poznavanje svetopisamske tematike i iznimna sposobnost za umjetničko slaganje kockica ili “kristalčića” u stvaranju biblijskih likova i njihova okoliša (na primjer, na 16. stranici ima 16 takvih sličica, a na 17. stranici 17 biblijskih likova, samo nema Isusa koji se “izgubio”). Trebalo je iz onih 12 nadahnutih rečenica isključivo sv. Luke, evanđelista (2,41-52), 12-godišnjega dječaka Isusa prepjevati vlastitim ritmom i rimom i u 20-ak gotovo mozaičnih scena oslikati:
– kako se Dječak rado s Majkom priprema na hodočašće u Jeruzalem čitajući jedan od najpoznatijih psalama: “Obradovah se kad mi rekoše: Hajdemo u dom Gospodnji” (str. 10-11);
– kako je radostan na putovanju s ostalim dječacima u igri (str. 14);
– kako je Hram pohodio i Bogu se Ocu poklonio i svjesno posvetio o blagdanu Pashe, blagdanu nad blagdanima (str. 16). Nema Isusovih slika na četvrtini stranica Slikovnice, tj. čim je, nakon zajedničkoga pohoda i poklona u Hramu, umaknuo pogledu majke Marije i blaženoga Josipa, ostavši u Jeruzalemu, a oni “uvjereni da je među suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom i znancima” (Lk 2,44). Kada se majka Marija i Josip svratiše u Hram da zazovu Boga u pomoć, nađoše Dječaka “gdje sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita” (2,46). A Marija u svoj svojoj majčinskoj tjeskobi i radosti (str. 24) uputi samo dva gotovo prijekorna upita Isusu: “Sinko, zašto si nam to učinio?” Kao da ga pozva da se sjeti obdržavanja Četvrte Božje zapovijedi: Poštuj oca i majku svoju! I, drugi upit: “Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili?” (2,48). Jedna je od najljepših ilustracija kada Marija i Josip grle Isusa koji je sav razdragan (str. 25), a Mariji teku suze niz lice, ali suze radosnice.
A Dvanaestogodišnjak odgovara i ujedno pita pred učiteljima Zakona: “Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega”? (2,49). Mi danas, 2000 godina poslije, znamo što to znači. “Oni – Marija i Josip – ne razumješe riječi koju im reče” (Lk 2,50). Majka se Marija nije stidjela to priznati pred liječnikom Lukom koji je kao nadahnuti pisac sve to pomno ispitao kod očevidaca i slugu i službenicâ Riječi (Lk 1,2-3) i stavio na pergamenu. Ovdje je, u ovom trenutku, koji je i sveti evanđelist izdvojio, pravi prijelom, tj. prijelomna vijest – breaking news – opće ljudske povijesti. Tu se dijeli: Prije i Poslije. Sve je ovo 12-godišnji Isus – punoljetan po židovskom zakonu za vjerske nastupe – namjerno učinio i svjesno izgovorio. I to su prve njegove riječi zapisane u Svetom Pismu. Potražimo razloge: zašto je to učinio? – Navodimo tri odgovora:
– Prvi, da pokaže da je Njegovo mjesto u Hramu: “da mi je biti u kući Oca mojega”. On je jedini moćan i vlastan reći u jednini: “Otac moj”, “Oca mojega”, kao što će i Otac njemu na prvom javnom nastupu, na Krštenju reći: “Ti si Sin moj! Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” (Lk 3,22b). I to ponoviti na Taboru u Preobraženju, dodajući: Slušajte ga! Svi mi ostali govorimo u množini: “Oče naš”, pa i kada pojedinačno molimo. I svaki dan se pitamo koliko ga slušamo.
– Drugi razlog: da odgovori svojoj zemaljskoj Majci, koja ga je uzbuđeno podsjetila na Četvrtu Božju zapovijed o poštovanju roditelja, da je Prva zapovijed na prvom mjestu.
– Treći odgovor: Isus neprimjetno ispravlja svoju Majku koja mu veli: “otac tvoj i ja” (Lk 2,48), ističući da On ima samo jednoga Oca, Nebeskoga. Ne može nijedan čovjek, pa ni Isus, imati dva oca u istom smislu.
Papa Benedikt XVI., blagopokojni, u svom djelu Isus iz Nazareta: Djetinjstvo Isusovo (Verbum, Split, 2012., str. 16) jasno ističe da Isus Krist nema “dva oca” u istom smislu, nego: ima jednoga nebeskog Oca – Boga Oca. I zemaljskoga, zakonskog oca – Josipa, koji nije Isusov biološki otac. Na temelju Evanđelja po Mateju i Luki, mi vjerujemo da je Isus začet po Duhu Svetom. Marija je začela bez ljudskog oca. Josip je Isusa prihvatio i dao mu zakonski status Davidova potomka. Bog je Isusov pravi Otac u božanskom smislu. Josip jest pravi otac, ali u pravnom ili zakonskom smislu prihvaćanja zaštite i skrbi Svete Obitelji. Ne postoji istovjetno “dvostruko očinstvo” jer su ovdje dvije potpuno različite razine očinstva.
Vraćamo se na Slikovnicu. 12-godišnji Isus hotimično se zaustavio u Jeruzalemu i pojavio drugi put u Hramu, ne da Mariju i Josipa naloži na dramatičnu glavnju, iako su to oni možda bolnije doživjeli od povijesnoga bijega u Egipat (Mt 2,13-15), nego da svoje odnose prema Ocu i Duhu Svetomu u Trojstvu i odnose prema svojoj zemaljskoj Majci i Josipu iznese pred učitelje zakona: “Svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim” (Lk 2,47). Nikolina je naslikala petoricu začuđenih, zamišljenih i zadivljenih učitelja zakona (str. 22). I tu sliku istaknula na naslovnici.
Isus Sin Božji, Otkupitelj. Isus je primjerom pokazao da smo ga kao Jedinorođenoga Sina Oca nebeskoga pozvani tražiti ne tri dana, nego svega vijeka svoga. I kada ga ugledamo na jednome brežuljku i pomislimo da smo ga dostigli, on se pomakne na puno višu goru zvanu Maslinska. A kada mu se i tu približimo, on se popne na glasoviti brežuljak nazvan Golgota ili Kalvarija: raširio ruke na križu, obraća se Ocu nebeskomu riječima “Oče, oprosti im jer ne znaju što čine” i sve nas zove: Hajte amo da vas sve zagrlim i otkupim! Kao što u Trećem času Časoslova molimo: “Da s križa Pastir brižljivi sve ovce svoje prikupi”.
Obitelj izvorište križa i radosti. Ne čudim se Nikolini, auktorici ove uspjele Slikovnice, što se dala na ovako zahtjevan posao. Ona u obitelji sa suprugom Mariom odgaja ne jednoga nego tri sina od kojih, čini mi se, nijedan nije dosegnuo 12. godinu. Svaki je od njih osoba sa svojim pravima i dužnostima, sa svojom slobodom i razumnom dušom, s tijelom u razvoju do 23. godine i dušom u razvoju do smrti. Dok je radila Slikovnicu, nemoguće je bilo a da slikajući Isusa ne rekne mu u sebi i po više puta: “O, kako bih voljela kao majka da moj sin prvi, drugi, treći bude kao ti, Isuse, koji slušaš Oca nebeskoga! A kada si se iz Hrama s majkom Marijom i Josipom vratio u Nazaret, čitamo o tebi divnu kvalitetu: ‘bijaše im poslušan’ (Lk 2,51)”.
Isus nije samo uzor kojemu se divimo, kojega slijedimo, nego je i pomoćnik koji nas izgrađuje i usavršuje. Upravo je s tom namjerom izrađena ova Slikovnica za kršćanske obitelji, za njihov rast u svetosti, kao što stoji u podnaslovu, i kao što glasi prva molba u Očenašu: Sveti se Ime tvoje, tj. Oče naš, neka bude posvećeno ime tvoje – u nama!
Zaključak. E, kamo sreće kada bi se sva naša djeca i mladež – poput Isusa u Hramu – nalazila po crkvama i kapelicama nedjeljom i zapovijedanim svetkovinama, u molitvi i sakramentnoj ispovijedi kao stvorena djeca Oca nebeskoga, a ne da ih neki roditelji prepoznaju u javnim glasilima u “Crnoj kronici” ili na ekranima u “Tamnoj strani tjedna”!
Kada dječaci uzmu ovu Slikovnicu u ruke, možda će im se oči zaustaviti na Isusovu magaretu. U Mostaru nema magaradi, ni Zoološkog vrta. Osnovnoškolci trebaju otići na selo, u babe i djeda, i vidjeti magarčića ako ga ima i na selu. U Svetom Pismu nije zapisano da su Marija i Josip vodili magare u Jeruzalem (kao što je zapisano da je Isus ulazio svečano u Jeruzalem na Cvjetnicu “jašuć na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu” (Zah 9,9; Mt 21,7). Sasvim je moguće da na toliku putu 12-godišnji Isus nije mogao ići stalno pješke. To brižni Josip ne bi dopustio. Nikolina je nacrtala ne jednu nego pet slika maloga máge (str. 7, 8, 13, 19, 26). A na posljednjoj stranici Slikovnice, gledamo kako Isus jaše na crnu, mirnu, pitomu magaretu, radostan, razdragan i nasmijan, samo što nam ne maše rukom da nas pozdravi.
Isuse, sretno se vratio u Nazaret! Hosana Sinu Davidovu. Blagoslovljen Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! I blagoslovi Nikolinu i njezinu obitelj; Ivanu psihologinju, recenzenticu i prezentatoricu, i sve njihove u obitelji, blagoslovi svu našu djecu i njihove roditelje i obitelji u Hercegovini! Bože, podrži ovoga Markana i Lukasa!
Zahvala Nikoline Lovrić
Dobra večer svima! Hvala vam što ste došli na treće predstavljanje slikovnice “Isus u Hramu”, koje se održava ovdje u dvorani Hrvatskoga doma herceg Stjepana Kosače u Mostaru.
Hvaljen Isus!
Sretna sam jer dvanaestogodišnji Isus iz Slikovnice upravo u Mostar dolazi na svoje “hodočašće” Hercegovinom, točnije našom županijom. Kao što je Biskup maloprije spomenuo: prvo u Neumu, potom u Stocu, a onda, evo, i u Mostaru.
Cijelim tim putom, od stvaranja do pripreme za tisak, i konačno promocije, pratila je Slikovnicu božanska pomoć njezina glavnog Lika, Malog Isusa. Očitovalo se to u gotovo svakodnevnim situacijama, od onih malih do većih i značajnijih. Sve su one kao putokaz do cilja – približiti Isusa najmanjima.
Isusa koji bijaše dijete upravo kao što su i oni djeca. Dijete koje se igralo sa svojim vršnjacima. Dijete koje je padalo i gulilo koljena. Dijete koje je utjehu tražilo u maminu zagrljaju… Pritom mi nije ni na kraj pameti bilo staviti znak jednakosti između Božjega Sina i ljudi što se i očituje u trenutku kada Marija i Josip pronalaze Dijete u Hramu, a Isus im govori: “Ta znate da mi je biti u domu Oca mojega”. No, ono što sam nastojala jest približiti Isusovu čovječnost u jednostavnosti svakom djetetu koje uzme Slikovnicu u ruke.
Često mi, odrasli djeci prikazujemo Isusa kao nekog dalekog Božjeg Sina koji kažnjava, sudi, koji ne voli šalu i smijeh. A Isus prekoravaše svoje učenike govoreći im: Pustite dječicu k meni: ne priječite im, jer takvih je kraljevstvo Božje… Na to ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke (Mk 10,13-16). A mi plašimo djecu Isusom. On došao da tješi, da pokaže milosrđe, da se s nama nasmije kada je radost, da zaplače kada je tuga, a u svemu tome da nam pruži nadu koja ne prestaje. Da parafraziram ovdje prisutnog biskupa: Nadu koja ne postiđuje.
Nisam teolog ni posebno učen laik, obična sam žena sa svojim odgovornostima i obvezama u obitelji. No kroz godine svoje vjerske formacije, ako to tako smijem nazvati, sve sam više spoznavala Krista. I tako je nekako nastala i ova Slikovnica. Kao dijete i ja sam slušala priče koje su mi gradile sliku o nekom dalekom Isusu koji čeka na moje pogrješke. Poslije sam malo lutala, a negdje u dvadesetima počela sam promišljati o pogrješnim utemeljenjima koja su me posljedično umjesto približila k Isusu, udaljila od Njega.
Tijekom vremena počela sam Ga upoznavati kakav On jest, osobito rađanjem i odgojem svoje djece. Blizak. Čudesan u svakodnevnim stvarima. Ne u velikim očitovanjima i znakovima koje mnogi traže. Najviše sam Ga susretala u osjećajima ispunjenosti iznutra. Ganuću… pa čak i u strepnji.
I u svakom tom trenutku, svakim svojim oslanjanjem na Njegova božanska ramena, shvaćala sam da je oduvijek tu, uz nas. Neću se sada hvalisati, jer, možda je više bilo trenutaka kada sam Ga zaboravljala, zahvaljivala sam Njegovu razumijevanju, a kada bih poslije premotavala filmove unatrag, što vrijedi i za danas, u pravilu bih uvijek uvidjela te savršeno složene kockice Njegovih planova.
Tako je došlo i do ovih dvadesetak stranica u riječi i slici. One nisu ni neko likovno ni literarno djelo. Te su stranice jednostavne i obične, u njima nema Umjetne inteligencije, štoviše, u njih je utkana svakodnevna borba s voljom, vremenom, starim grafičkim tabletom i nenaravnošću na koju se ruka i oči moraju naviknuti. U njih je utkana i neuredna obiteljska kuća da završim, nekada beskonačne ispravke i vraćanja natrag. Odustajanje i ohrabrivanje. Ali u njih je utkano i vidljivo vodstvo.
Od ovdje prisutne Ivane koja mi je u uho i u mozak ubacila sjeme ideje da radim Slikovnicu kršćanske tematike, kojoj srdačno zahvaljujem i na tome i na recenziji i večerašnjoj riječi, pa do biskupa Ratka koji je prepoznao u toj mojoj želji potencijal, i naveo me na put kojim moram ići. Ne poznajem Vas dugo, ali u Vašem praćenju i savjetovanju vrlo jasno osjećam Boga.
Tri su izdanja Slikovnice iza nas. Prvo promovirano u Neumu, slikovnica vrlo dobro urađena, prijelom i tisak uradila stručna i poznata tiskara Suton. Drugo izdanje, moja nesmotrenost: slikovnica izišla bez dva važna dijela: Biskupova predgovora: Poučna Slikovnica i Recenzije drage Ivane, specijalistkinje kliničke psihologije. Kažu: djeci je to ionako nevažno, slažem se. Ali nije roditeljima. A i meni je bilo iznimno važno. Tu me nekako uhvatila neka sjeta, opravdana samokritika, sram.
Tada se opet javlja Bog koji potiče ovdje prisutnu psihologinju da me poveže s divnom liječnicom s Pedijatrije SKB Mostar dr. Ivonom Leticom uključenom u projekt opremanja mini knjižnice na Pedijatriji. I tako slikovnica “Isus u Hramu” dolazi tamo gdje je najpotrebnija, onima radi kojih je nastala. Djeci. Koja strahuju za svoju budućnost. Dolazi kao utjeha njihovim roditeljima, kao šapat da će biti dobro. Ovaj susret na Bijelom Brijegu neću nikada zaboraviti. Upravo ovdje shvaćam onu: Bog ravno piše i po krivim crtama. Shvaćam također da ima smisla za humor unatoč cjeloživotnu uvjeravanju starijih u suprotno. Što bi se kod nas u Neumu reklo: Napravio mi je škercu [šalu], a onda iz nje čudesno djelo. Nasmijala sam se, i znam da se i On nasmijao.
Nekoliko dana nakon toga stiže i poruka od biskupa Ratka kako bi bilo dobro napraviti mostarsku promociju. Ok, Bože, vraćaš me u kolosijek! Obveza mi je ispraviti pogrješku, a Biskupov savjet prihvatiti. Sa svježe stečenim znanjima iz dizajna odlučih sama pristupiti grafičkoj obradi Slikovnice uz Biskupov nadzor i praćenje. Da ne duljim: ponovo s traktatima, bilo je i tu situacija koje su me spuštale i podizale, a zapravo obnavljale.
Ovdje moram zahvaliti tiskari Print Team iz Mostara koja je pristala na moj uvjet da sama radim prijelom, te za strpljenje koje su imali s mojim početničkim pogrješkama, ali i na savjetima koje su usput provlačili.
I oko dva mjeseca nakon Biskupove poruke, evo nas u Mostaru, u Hrvatskome domu.
Hvala Vam, Biskupe, na očinskom vodstvu i poticaju! Hvala Ti, Ivana, na stručnoj podršci koja je stalno tu! Hvala Danijelu Vidoviću, ravnatelju Hrvatskoga doma, na nevjerojatnoj raspoloživosti kada je riječ o organizaciji ove promocije! Hvala mojoj obitelji koja me “pustila” da ovo dovedem kraju. Hvala svima vama koji Slikovnicu već imate, osobito onima koji javljaju kako uz nju i svoje mališane uspavljuju i bûde.
Hvala svima vama koji ste večeras ovdje. I na kraju, HVALA Isusu što je odabrao moje ruke da Ga prikažu i na ovaj način. Zahvaljujem Mu što je uvijek tu. Što je naš prijatelj i brat:
Prijatelja vjernog znaš li
kom ćeš svoje tuge reć,
to je Isus što nam uvijek
naše boli nosi sve.
Nikolina Lovrić
Prigodna pjesma Markana Golemca
ZA NIKOLINU
Hvaljen Isus što ste došli svima,
dobra večer svima ostalima.
Pozdrav želim što smo ovdje skupa
a posebno Perića biskupa.
Večeras je prisutan sa nama,
Slikovnicu promovira dama
Nikolina, hvala Ti na djelu,
a za salu Vidović Dan’jelu.
Program vodi, već vi njega znate,
to je Bender a ime mu Ante.
Recenzija u knjizi je zvana
od Ivane Galić napisana.
Nikolina Matić se je zvala
za Marija Lovrića udana.
Troje djece i lipoga muža
što im uvijek rado ruke pruža.
Nikolina humana i fina
tri je svoja porodila sina.
Ta se ima ponositi čime:
Marin, Ante, najstariji Šime.
Osim kuće, još nejake dice,
i još stiže pisat slikovnice.
Ima snage a ima i volju
sve što treba još radi u polju.
Ruke su joj od jezika brže,
svi ostali neka je podrže!
U Kosaču opet ćemo doći
Gospe sveta, budi u pomoći!
I na kraju, što još reći mogu?
Bog nam dao ljubav, mir i slogu!
Mir u svitu Bog će dragi dati
da možemo skupa opstati.
Nek sve sija kao sunce žarko,
to vam želi vaš prijatelj Marko.
‘ko je pjesmu napisao ovu,
Markanom ga u Vrdima zovu.
https://l.facebook.com/l.php?u=https%3A%2F%2Fwww.cnak.ba%2Fkultura%2Ftrece-izdanje-trece-predstavljanje-isus-u-hramu%2F%3Ffbclid%3DIwZXh0bgNhZW0CMTAAYnJpZBExSENsYld2dEpFN0x3ZktHS3NydGMGYXBwX2lkEDIyMjAzOTE3ODgyMDA4OTIAAR6mSMMVDl-1YHNnEozvnyc3PKyFxLq5J-2oIyUAdoumpPvojpdWMPztSPM4Zg_aem_GM6igBDDSw-7nwAntRngMg&h=AT6KloGQE3l6lvHaoAOLGPMwXSXY04XTJpn4QktIxGl_YphSSvH5IhhKKGl7LH1ZwvPHWW6sal-Q0eOs9ttWJD23vn4mpcFJooffAhVdfVVUoH8-yOR6meC_H6WXPpssGxLDC0FA6MeGkHeQmA&tn=-UK-R&c[0]=AT5n5scE7mmTWG2Zscm7dCWu5K7s-COT5R6XSfddeHgECRk_Jxmf5X4WrmDkU63JkWpyjzHVRUUDDS3nliaxffZGSbVECJ4x3a6y9BRbRSEuGsvmIDLNp27cELx_tMZlkfLiu9yEx2FV7Hm6849hhZWDk3qGz3jpI5OH6kxP0CRyPL8NOIFVq1JTcift4aRe68A7eVJdctfJGr9JjYX-i_Y5Oe_IMQ